ART FORUM
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

ART FORUM

A T E L J E
 
PrijemPortalliGalerijaTražiLatest imagesRegistruj sePristupi

 

 Deveta stanglica

Ići dole 
AutorPoruka
Zigosana

Zigosana


Broj poruka : 2
Datum upisa : 06.07.2007

Deveta stanglica Empty
PočaljiNaslov: Deveta stanglica   Deveta stanglica Icon_minitimePet Jul 06, 2007 11:06 pm

Bozic '68.
Mir Bozji, Hristos se rodi!
Umesto mira, otac je, vrativsi se sa terena iz Nemacke, u kucu
doneo haos. Svaki naredni je bio sve gori, ali ovaj je prvi koga
se secam. Odjednom nista vise, od I tako skromnog pokucstva.
nije bilo na svom mestu. Ono malo sto nam je majka mogla spremiti
ne bi li nas bar tog dana videla sretne I site, zavrsilo je na betonskom
podu kuhinje, a ono malo sto je ona imala od garderobe bilo je
umoceno u to nesto sto smo mi trebali jesti tih praznicnih dana, a
povrh svega toga ja. Kovdzavo malo klupcence koje se kotrlja preko
umacuci svoje prstice I lickajuci ih izmedju dva brisanja slinavog nosa
o rukav ko zna cijeg istegljenog dzempera. Nesvesna onoga sto se
zapravo desava oko mene dobro se zabavljam, jer skoro nisam u kuci
osetila toliko ukusa I mirisa. Braca zakljucana u jednoj od soba, otac
pijan spava na kaucu u uglu kuhinje… jedinoj zagrejanoj prostoriji
u stanu I jedinom nasem boravistu u prethodnih sest meseci… dugih sest
meseci…
Sest meseci ranije je otisao na teren rekavsi majci da se pob-
rinuo za sve. I ona mu je poverovala. Sve dok prvog u mesecu
nije otisla u firmu u kojoj je radio ocekujuci da joj isplate njegov
licni dohodak. Naravno da ga nije dobila, jer je on napustio
firmu I otisao na svoju ruku u inostranstvo.
Ogreva vec odavno nije bilo… nas troje scucureni u odrpanim
kaputicima oko stednjaka sedimo kraj otvorene ukljucene rerne.
Neko bi rekao da smo u iscekivanju kolaca pozurili d a je otvorimo,
ali ne … sedeli smo tako satima pokusavajuci da se zgrejemo.
Mala limena sudopera u uglu kuhinje je odavno prestala
da kaplje, voda se sledila u njoj…Tri klupceta kraj stednjaka bez
sjaja u ocima I volje za zivotom. Usi naculjene u iscekivanju majcinih
koraka u dolasku… sigurno ce doneti nesto za jelo, danas cemo sigurno
jesti. Stariji se nervozno vrpolji I cuska mladjeg brata. Decaci!
Opet nesto kriju od mene! A onda shvatam polako… kako mi postaje
sve hladnije. sve sam svesnija da nesto nije kako treba… stednjak ne
radi!!
Zapocinjem vec placnim glasom:
"Nisam ga dirala! Necete me optuziti za ovo! Nisam ja! Jel tako da nisam ja?!?!"
Stariji me u cudu gleda I sleze ramenima bezvoljno:
"Nisi ti… isekli su nam struju…"
Sad vec placem I povisenim glasom ponavljam:
"Nisam ja jel da?!? A, ako su isekli struju kako ne radi stednjak???Jel necete nabediti
mene??? Nisam nista dirala, ni prekidace ni struju! "
Mladji me samo cuska u rebra ne bi li me ucutkao, ali ne pomaze, I dalje placem.
Stariji ustaje I prilazi mi nezno me grleci I teseci:
"Smiri se, Miki, nisi ti kriva…niko nije kriv"
Umornim korakom odlazi u jednu od vec odavno nekoriscenih soba I vraca se sa par otrcanih
cebadi
"Ustanite da vas umotam u cebe"
"Ja sam gladna I spava mi se"
"Nemoj jos da zaspis…"
Gleda na casovnik
"Evo, sad se mama… izdrzi jos malo"
"Pricaj mi nesto lepo da ne zaspim "
I sam se umotava u cebe I seda privlaceci me blize sebi
"Vidis ovaj sto, Miki?"
Izgubljeno gledam izguljen, nakrivljen sto koji je poprilicno iznad moje glave.
"Aha"
"Zamisli sve sto pozelis na njemu"
"Sve?!?!"
"Bas sve! Sta bi pozelela?"
Istegljenim rukavom dzempera koji izviruje ispod kaputica brisem slinavi nos I razmisljam
"Ja bih malo secera na tacni da umacem prst u njega… iiiii… solju mleka da umacem hleb…
iiii… jednu jabuku… da jabuku ovooooliiiiiku"sirim ruke
Okrece se ka mladjem
"A ti, Maco?"
Ispod cebeta se tek nazire pokret ramenima bez ijednog glasa
"Nemojte zaspati… evo, samo sto nije"
"Necu" odgovaram I ustajem prilazeci stolu
Propinjem se pokusavajuci da vidim povrsinu
Ni traga od secera…
"Miki, vrati se ovamo, smrznuces se"
"Lagao si me! Nema niceg!"
Privlaci me I opet umotava u cebe
"Bice… samo zazmuri I zamisli sta god pozelis… bice"
Zmurim… ne vidi se nista… otvorim jedno oko I provirim, al ne lezi vraze, povrsina stola je opet
u nebesima…zmurim opet
Zvuk kljuca u bravi!
Maaaaaaaaamaaaaaaaaaa!
Jedino ja jos sa nadom u ocima trcim ka vratima. Ostali ostaju mirno na svojim mestima, valjda
znajuci da ce ona uci promrzla I sa suzama u ocima…
Veselo skakucem u krug oko nje sve je zagledajuci gde je to u tom otrcanom ko zna cijem kaputu
mogla sakriti sve ono sto pozeleh na stolu, pa sad samo ceka pravo vreme da me iznenadi.
Stariji je uplaseno gleda
"Isekli su nam struju"
"Znam, dodjite"
Nije trebalo dva puta da ponovi, u skoku sam vec bila na stolu
Stariji me vuce
"Sidji, Miki!"
Mladji me vec mrko gleda spreman da na komandu starijeg odreaguje
Plezim se
"E,necu I ne mozes mi nista!"
O, Boze, hvala ti !
Ipak je imala maleni zavezljaj… malo masti, parce hleba I nesto uvijeno u maramicu… Juuuuuupiiii! To je sigurno secer!
Iz zabitog ugla vecito prazne ostave izvlaci ostatke svece I pali je… uzima loncence I uz puno strpljenja odledjuje vodu u slavini…
Zasto ovo tako dugo traje??
Gledam taj ritual… loncence je skoro puno vode… stavlja svecu na sto I drzi loncence iznad nje…
Paaaaaaaa daaaaaaaaaaaa!
Bice nesto lepo I toplo!
"Skuvacu vam caj"
Stariji je gleda ispod oka
Kao da je primetila odgovara I bez pitanja
"Nema secera, al prijace vam nesto toplo"
Stariji uzima noz I merka parce hleba… deli ga na cetiri dela
Majka ga posmatra
"Zasto na 4 dela?"
"Pa moras I ti nesto da jedes"
Stariji macka mast na hleb I soli je
Mladji I dalje ne mrda iz svog coska
Ja I dalje balansiram na ivici stola
"A sto Maca nece da jede?"
Stariji se osvrce na mladjeg I upucuje mi mrki pogled
"Jesce!"
"Ne svadjajte se, a I ti silazi sa stola! Samo mi jos treba da se polomis!"
Uvredjeno se spustam sa stola.
Uvek na mene vicu!
Teglim vec I tako istegljen rukav dzempera usput trazeci suvo mesto o koje bih obrisala nos.
"Ja sam gladna1"
Stariji me grli I sapuse mi na uho
"Pssst… nemoj je rasplakati. Rekao sam ti da joj ne govoris to. Zamisli nesto lepo.Zazmuri…"
Vrtim loknu oko prsta I razmisljam zasto ne smem reci da sam gladna. Onda zazmurim, al djavo
mi neda mira… provirujem na jedno oko da vidim dal ce skoro ta topla tecnost zvana chaj.
Neka, zamislicu da pijem toplo mleko I da jedem kiflu koju sam videla u pekari preko puta I ono sto je tata jeo a nama nije dao… kako se zvase… put ,,, put… puter!! Da1 Mora da je lepo, jer je
on bas mljackao jeduci ga, gledajuci nekud u daljinu sasvim nesvestan ta ga neke oci gladno gledaju. A mozda bih mogla zamisliti jos nesto, ali da ne preteram??? Ne, ostavicu nesto I za sutra…


Deveta stanglica
Majka je opet morala u bolnicu. Koja joj je dijagnoza bila to nikad nismo saznali. Dal upala pluca kako su nam servirali... ili neko polomljeno rebro kako smo naslucivali, tek otac je resio da u kucu dovede svoju majku da nas "pazi i gleda", sta god to njima znacilo.
Stariji brat je bio jako tih i miran tih dana, sto me je jako cudilo, jer je on uvek bio kolovodja. A onda sam shvatila da u kuci stupaju na snagu nova pravila. Baka u kuci!
Pripreme za njen dolazak su trajale par dana, trebalo je sve dovesti u red kako bi se ona osecala prijatno. Spremljena joj je soba u kojoj ce boraviti, oko cega smo se nas troje potrudili koliko su nam to nase decije godine dozvoljavale... 5,8 i 9. Sedeci u fotelji sa obaveznom visecom cigaretom medju usnama otac nam je davao instrukcije gde, sta i kako.
" Svako jutro joj treba doneti svezu kiflu namazanu buterom i solju mleka u krevet"
Ponavljala sam u sebi trudeci se da ne zaboravim, usput se pitajuci sta je kifla kog djavola.
Skoro da sam cula da je Bubili zaskrgutao zubima i u cudu sam ga pogledala i sama vec nakostresena i spremna za tucu.
"Sta?!?! Sta sam sad uradila?!?!?"
"Nista..."
Otac ga je pogledao i samo protisnuo kroz zube:
"Ti joj se sklanjaj sa ociju, znas da ne voli kopilad"
Gledala sam oca i Bubilija naizmenicno sirom otvorenih ociju i pitala se... sta je sad pa "kopile" dodjavola!?!
Otvorila sam usta i zaustila " Taaa..."
ali me je Bubili zgrabio i zatvorio mi sakom usta, bilo mi je odmah jasno, znaci to je nesto bezobrazno o cemu glupe devojcice ne treba nista da znaju. Pa dobro... cekaj, cekaj... necu biti glupa devojcica kada se bude trebalo tuci za njega... besno sam nastavila sa prekinutim poslom.
Dosao je i taj dan. Baka je stigla.
Otac mi je dao novac da skoknem do pekare i kupim kiflu, buter je vec cekao u frizideru... to znam jer sam vise puta otvarala isti i gledala ga, a jednom umal ne umocih prstic i probah ga, ali sam se odmah trgla setivsi se ocevih reci: "To je za baku"
Veselo sam skakutala ulicom, cvrsto u ruci stezuci novac za kiflu, i ko god bi me sreo znao je da ja idem u pekaru da kupim kiflu. Sva vazna sam usla u pekaru i rekla: " Tata me je poslao po jednu kiflu za baku i rekao da vam prenesem da bude obavezno sveza ". Covek me je gledao u cudu. "Ni manjeg deteta ni vece pricalice". Dodao mi je nesto umotano u papir i ja sam sva srecna sto konacno imam to blago u rukama izjurila na ulicu. A onda ne izdrzah... morala sam sad odmah baciti pogled na to sto zovu "kifla", jer iz zamotuljka se sirio tako prijatan miris da je to bilo neizdrzivo. Pa ... pa to je, dodjavola, to je obican mali hlebcic! Doduse nikad nisam videla tako svez i mek, ali ipak...
Pozurila sam kuci, jer su me cekali. Bubili je vec spremio najmanje izguljen posluzavnik na koji je stavio jednu od retkih tacni koje su prezivele ocevo lumpovanje i solju tek malko okrnjenu. Pomogao mi je cak i da rasecemo tu kiflu i namazemo buter, dok je Maca sedeo nalakcen na sto i ponavljao u nedogled "Gladan sam".
Ma kakva glad!Najedes se i od samog pogleda i mirisa.
Bubili mi je pomogao da donesem posluzavnik do sobe u kojoj ce "baka" boraviti, ali dalje nije isao, dalje sam morala sama, sto i nije bas bilo lako imajuci u vidu da sam sa pet godina bila izuzetno niska, a posluzavnik bas i nije mali... ili se to meni tako cinilo tada. U sobi je bila polutama, sto mi je jos vise odmagalo. Svasta! Mama je uvek drzala dignute roletne! Da nije i "baka" bolesna mozda?!? Zasto lezi? Aaaaaaaaaah, daaaaa... odmara se od dugog puta s' jednog kraja grada na drugi. Prvi put sam videla oca da je tako ljubazan prema nekome i tako pokretljiv... uvek sam mislila da mora da je bolestan jer ili lezi ili je poduprt nekim delom namestaja. Ovoga puta je skakutao oko bake i zapitkivao je da li joj je udobno, da li joj treba nesto, ako joj zatreba nesto neka slobodno pozove njega i Ja cu joj doneti sve sto joj treba.
To nisam nikako razumela. Zasto da pozove njega da bih joj ja donela?
Polako sam prinela posluzavnik vec jedva podnoseci tezinu i balansirajuci njime u strahu da sve ne zavrsi na podu, a onda ce biti dreke. Baka me nije ni pogledala, samo je citajuci nesto, kasnije saznah da je to jedan od mnogobrojnih ljubavnih romana iz njenog magacina,odmahnula rukom u kojoj je drzala komad cokolade pokazala u neodredjenom pravcu. Na tren pomislih da ce mi taj komad cokolade zavrsiti u ustima, ali nije... zavrsio je u njenim, a otac me je cusnuo rekavsi da spustim sve to na natkasnu kraj kreveta i da izadjem.
Izasla sam tiho u hodnik gde me je cekao Bubili da bi zatvorio vrata... ah, te kvake, ko li ih pravi nebu pod oblake...
Taman smo malo odahnuli kad se pojavi otac sav usplahiren iz sobe... Pobogu, valjda nije nesto u vezi dorucka, preslisavala sam se da li sam sve uradila kako treba... ma, jesam!
"Mami je nestalo cokolade! Skokni do prodavnice i kupi, ali brzo da si se vratila!"
Cusnuo mi je novac u ruku i otisao put sobe.
Stajala bih tako u cudu ko zna koliko da me Bubili nije izgurao kroz vrata stana tiho sapnuvsi
"Brzo se vrati i pazi da ne izgubis novac..."
Pozurila sam. Cokolada je bila u stanglicama na merenje, a otac je rekao da za sav novac kupim.
Gledala sam kako prodavac trpa stanglice u papirnu kesicu i brojala... 1, 2, 3... 9. Isla sam brzim korakom ka kuci i ponavljala u sebi... devet stanglica ... devet... devet... a onda sam zastala. Pogledala sam levo, pa desno... nigde nikoga. Utrcala u najblizi zbunic i kleknuvsi spustila kesicu na zemlju i pazljivo je otvorila. Izvadila sam jednu stanglicu i pazljivo je stavila u pojas hulahopki da mi kojim slucajem ne ispadne, ponovo zatvorila kesicu i izvirila nos iz zbunica. Dobro je,nema nikoga. Pozurila sam ka kuci ponavljajuci u sebi novu brojku... osam stanglica... ne smem zaboraviti... osam stanglica...
Sva zajapurena uletela sam u kucu, vise iz straha da ne pogresim negde i da me otac uhvati u lazi.
"Tataaaaaa, donela sam ddd... osam stanglicaaaaaa"
Morala sam sa ulaza viknuti, jer mi se ona deveta stanglica vec pocela topiti... a i brojka 9 mi je umalo skliznula sa jezika.
Bubili me je sumnjicavo pogledao, ali je cutao.
Sacekala sam da otac odnese baki stanglice i odmah zadigla haljinicu ne bih li spasla devetu.
"Vidi sta imam!"
"Miki! Tata ce te tuci ako sazna"
"Nece saznati... brzo cemo je podeliti i pojesti"
Pruzila sam mu stanglicu da je podeli na tri dela, a on je hitro i precisno prelomio na tri jednaka dela i svakom strpao komad u usta.
"Brzo da tata ne vidi!"
Jos dugo nakon toga smo sjajnih ociju sedeli osecajuci taj ukus u ustima...
Nazad na vrh Ići dole
Zigosana

Zigosana


Broj poruka : 2
Datum upisa : 06.07.2007

Deveta stanglica Empty
PočaljiNaslov: Sama   Deveta stanglica Icon_minitimePon Jul 09, 2007 12:35 am

Vec par dana sam neobicno tiha. Sedim u uglu kuhinje, na svojoj stolicici, gledajuci krisom u pravcu stola gde je majka naizgled radeci nesto krisom brisala suze. U kuci je opet toplo, kako odavno bilo nije.
Ja sveze okupana u cistoj haljinici sedim kraj peci dok mi se kovrdze jos suse... razvlacim jednu i trpam je u usta, sve krisom i dalje gledajuci u pravcu majke. Nesto se ovde desava sto ja bas ne razumem.
Zato moram biti mirna i ni pomisliti ne smem na nestasluke, a i nemam volje, jer cemu nestasluci ako nemas koga nabediti. Tuzno skrecem pogled ka mestu nakome su uvek kao sijamski blizanci sedeli Bubili i Maca.
Pre dva dana su dosle cike u belom i nekud odneli Bubilija i Macu...
nije ih sprecilo ni moje zapomaganje, ni obecanje da necu vise tuzakati, ni moje sutiranje u cevanice... ipak su ih odneli. Majka je pokusavala nesto da mi kaze, ali ja nisam htela da slusam. Skocila sam na ciku koji je drzao u narucju Bubilija i okacila mu se o nogu... zastao je u soku gledajuci naizmenicno mene pa majku.
"Puuustiiiii gaaa... bicu dobra, obecavam!"
"Miki, pusti ciku..."
"Neeeeecuuu! Gde ih vode?!?! Maaamaaa, nedaj im!"
"Miki, nisi ti kriva, moraju da ih odvedu, bolesni su"
"Zasto su oni bolesni, a ja nisam? Ocu i ja sa njima! Ko ce tamo da ih pazi? Ocu i jaaaaaa!"
"Ne brini, pazice ih dobro i brzo ce se vratiti kuci"
Zamolila sam ciku koji je drzao Bubilija da ga spusti da ga poljubim.
Spustio ga je. Bio je neobicno rumen u licu i kao da je spavao. Dodirnuvsi usnama njegov obraz osetila sam neobicnu vrelinu. Pipnula sam mu celo.
"Mama! Bubili je vruc!"
"Jeste, pusti sad cike da idu"
Dugo smo jos tako stojale nas dve gledajuci u pravcu u kom su se izgubila kola sa njima. Stajala sam kraj majke i u saci guzvala kraj njene suknje. Tek nakon njihovog odlaska odjednom su kao iz zemlje odnekud iznikli rodjaci, koji su se jedan za drugim pojavljivali i iscudjavali kako je moguce da u sred Beograda neko ostane bez struje, ogreva, vode i hrane u danasnje vreme. Nekim cudom opet smo imali struju, podrum je bio pun uglja, a davno zaboravljena ostava u kojoj se vise ni mrve nisu mogle naci opet je bila puna. Iz pravca stednjaka su se sirili davno zaboravljeni mirisi... Dzaba sve to, ako se nemas sa kim svadjati i ako ne mozes svoje parce podeliti na 4 dela.
"Uzmi jedan kolac"
"Necu! Kako da jedem kad ne znam dal je neko parce dao Bubiliju i Maci?"
"Ne brini, odnela sam i njima"
"A sto ja nisam mogla?"
"Daleko je bolnica, a ti si mala"
"Ne lazi me! Jednom me je Bubili vodio i dalje od nje, a malo me je i nosio"
"Eto vidis, umorila bi se do tamo"
"Nisam ja mala! Izdrzala bih! Ti me uvek lazes! Da je Bubili ovde on bi me lepo odveo, a ti uvek nesto izmislis!"
"Ne lazem te, uzmi i jedi, razboleces se pa ces i ti u bolnicu"
"A, jel tamo gde su Bubili i Maca???"
"Ne, tebe bi u drugu"
"Jescu... daj mi i malo onog slatkog sirupa, da se ne razbolim... jako je ukusan"
Gutam kolac sa sve suzama... onda krenem u istrazivanje stana. Ulazim u sobu u kojoj smo nekad svi troje spavali. Mala vitrinica sa nesto zaostale staklarije...dva plava kreveta, spojena da bi se mogli domundjavati, a da ja to ne cujem, naravno... nesto dalje i moj krevetic... Prilazim prozoru, jos uvek ne mogu da bez hoklice gledam kroz njega, jedno okno odavno bez stalka... dobro nam je sluzilo kao neka vrsta ljuljaske, al sad ni to ne mogu, nema Bubilija da me podigne. Na mom kreveticu lutka koju je Bubili sa uzivanjem osisao meni za kaznu sto sam ih tuzakala. Bacam se popreko plavih krevetica i zmurim... rekao je... ako zazmuris i pozelis, ostvarice se... a kad se ostvari i kad se vrate, dozvolicu im i da me vuku za kosu, dozvolicu i Bubiliju da opet od mene napravi "Pipi dugu carapu", iako su prosli put one cackalice u kikicama bas bockale, a i flomaster kojim mi je napravio pege nedeljama je ostao na mom licu... ma sve cu im dozvoliti...
Nazad na vrh Ići dole
 
Deveta stanglica
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
ART FORUM :: FORUMI :: SAPUTNICI - PESME I PRIČE-
Skoči na: