Priche koje sam ja napisala...

Legenda o najvećoj
ljubavi

Živjeli su daleko jedno od drugog, nisu se viđali često, mada je njihova
ljubav rasla sve više i više iz dana u dan. Ona je imala svoj komplicirani
život u kojem je propatila mnogo, bojala je da se vezati se za nekoga emotivno
kako opet ne bi bila ostavljena, napuštena i razočarana. Odbijala je sve od
sebe i živjela u svom malom svijetu u kojem je bilo mjesta samo za nju i još
jednu osobu...koju je beznadno tražila u svim dečkima koje je upoznala.

On je u životu izgubio vjeru u ljubav, povjerenje u ljude, izgubio je svaku
nadu da ce se više ikada zaljubiti u nekoga i biti sretan, volio je svoj
posao, imao je mnogo prijatelja koji su se družili sa njime samo zato što je
"popularan" što je poznat i što ga se većina ljudi boji.. Nije imao
gotovo nikoga kome bi mogao vjerovati osim dva ili tri prijatelja i svojoj
majci. Sve do dana dok nije upoznao nju!

Zvala se je Tihana, imala je plavu kosu i oči boje kestena. Bila je jako osjećajna,
emotivna i u životu su joj bile važne sitnice... sanjala je o tome da nađe
nekoga tko će je voljeti, razumjeti, poštovati, tko će je izbaviti iz krize i
ponovo je naučiti kako se prašta i voli. On se zvao Aleksandar, imao je oči
boje neba koje su mogle zasjeniti i one najsvjetlije i najljepše zvijezde,
imao je smeđu kosu, bio je visok. Bio je na prvi pogled grub i mnogi su ga se
bojali, ali u sebi on je bio izgubljena duša koja je tražila nekoga tko ce ga
voljeti više od svega , ko ce mu dati srce i usrećiti ga.

Njihova veza bila je savršena, razumjeli su jedno drugo, pomagali si
međusobno, savjetovali se, poštovali se i voljeli se neizmjerno. Mnogima su
bili uzor, mnogi su pričali o njima kao o idealnom paru koji se voli
najviše... a oboje su bili nesretni samo zbog jedne stvari koja ih je razdvajala....DALJINE...

Volio ju je mada je nije nikada u životu vidio, zagrlio, poljubio, pogledao
je u oči...ali bilo mu je dovoljno to što je znao da ga ona čeka i voli više
od svega...Upoznali su se preko interneta, ona se zaljubila u njegova
"slova" i on u njena, neki su ih osuđivali i govorili da takva
ljubav preko žice nikada neće uspjeti, govorili su kako će se jednom ohladiti
jedno od drugoga i rastati...ali oni su im dokazali da prava ljubav pobjeđuje
sve, pa i daljinu...

Smišljali su razne načine kako da se vide, da se napokon zagrle, oboje su
žudili samo za jednom stvari... za jednim zagrljajem.

Tako je došao i taj dan kada su se vidjeli, sve su pažljivo isplanirali, nisu
mogli vjerovati da se to stvarno događa. Ona je bila na moru sa svojim
roditeljima, oko 600
kilometara daleko od njega. On je putovao 12 sati u
autobusu do nje, kako bi je zagrlio, kako bi napokon bio sa njom...

Kada su se vidjeli, potrčali su jedno prema drugome, padala je kiša kao da je
nebo plakalo od sreće jer je bog usrećio dvoje zaljubljenih...i napokon su se
zagrlili!!!!!!!

Bio je to zagrljaj iz snova, ona je osjećala njegov dah na svom vratu, i
njegove ruke oko svog struka kako je jako stežu i dok je u sebi molila boga
da je stisne još jače i nikada je više ne pusti...dok joj se u oku suza rađala
koja je bila posljedica prevelike sreće u tom trenutku. Njemu su oči sjale,
osmijeh mu se nije micao sa lica, dok su njene ruke bile njemu oko vrata.
Obrazi, lice, i usne su im se dodirivali, bio je to nježni poljubac na usne,
koji kao da je doletio. Kada su uspjeli doći do daha od svega toga, kada se
on upoznao sa njenom familijom i kada se smjestio, odlučili su malo prošetati
sami. Držali su se za ruke, pa malo se zagrlili, hodali zagrljeni ulicama
posutim iglicama od bora kojima se širio miris mora i soli..a u daljini se
čuje zvuk valova...

Njegove usne dodirivale su njene, nježno ju je mazio po kosi i govorio joj
kako je ona najljepše što se dogodilo u njegovom životu.

Ona se smješkala i slušala njegove riječi, topila se u njegovom zagrljaju
govoreći mu da ni ovo more, ni ovo nebo, nije ljepše od njegovih oči.
Iskazivali su ljubav jedno drugome, mazili se i ljubili nježno. Među njima je
bila velika ljubav, velika strast , nešto što se u njima nakupljalo dugo,a
sada je napokon došlo vrijeme da to pokažu jedno drugome..

Došla je i večer kada su prvi puta ležali zajedno, ležali su u krevetu jedno
pored drugoga, nježno se mazili, ljubili, govorili jedno drugome lijepe riječi,
a strast je bila sve veća i veća...te noći su prvi put spavali zajedno, jedno
drugome se u potpunosti predali. Ona je prvi puta u životu osjećala da je
netko tako nježan prema joj, svaki njegov pokret za nju je značio
savršenstvo. On je prvi puta osjetio da mu se netko u potpunosti predaje, da ga netko voli najiskrenije što može. Ta noć je bila posebna za oboje.

Nakon toga svake noći su spavali jedno pored drugoga, zagrljeni zaspali
šapćući jedno drugome najljepše i najnježnije stvari. A najljepše je bilo
ujutro se probuditi i prvo što su mogli je ugledati voljenu osobu pored sebe,
poljubiti je, zagrliti i poželjeti da vrijeme stane.

Zajedno su izlazili u grad, šetali rivom držeći se za ruku. U gradu su našli
pored mora jedan mali greben na koji su dolazili svake večeri, nazvali su to
"naš mali titanic" , tamo su jedno drugome govorili kako se vole,
kako žele život provesti jedno sa drugim, kako ništa na ovom svijetu neće ih
rastaviti.

Jeo je sladoled sa njenih usana, palio joj cigaru, mazio je po kosi i svake
sekunde je dodirivao kako bi se uvjerio da je stvarna, i da je samo njegova.
Gledali su zagrljeni zalazak sunca...svaki dan su bili u svome malom svijetu,
sve više i više zaljubljeni jedno u drugo. Nisu željeli misliti na rastanak,
nisu mislili ni na što osim na njih dvoje.

Svaki trenutak proveden sa njime, Tihana je molila Boga da nikada ne prestane,
da traje vjechno taj njihov mali raj. Saša je molio Boga ja je čuva samo za
njega, da bude samo njegova do kraja života...pošto su njihovi dani sreće
polako prolazili jer su morali ići kući...

Došao je i taj dan kada su se rastajali, kada je njihova čarolija prestala.
Tihani se lomilo srce na hiljadu komadića svaki puta kada bi vidjela njegovo
tužno lice i suzu u oku koju je tako uzaludno skrivao. On je pokušavao zadržati suze, da bude jak, da njoj još više ne otežava, ali ona suza u oku kojoj nije dopuštao da klizne niz obraz...izdala ga je. Oboje su plakali zagrljeni, privijeni jedno uz drugo, obećavajući jedno drugome da nikada neće prestati da se vole, i da nema te stvari na svijetu koja bi ih rastavila. Plakala je, suza za suzom niz lice joj je padala dok mu je govorila "Neću te nikada zaboraviti, neću te nikada prestati voljeti" . On je sa suzom u oku mazio je po kosi i govorio joj: "Ne zaboravi me anđele, molim te, umro bi bez
tebe"!

Boljela je svaka riječ sve više...vremena je bilo sve manje. Tihana je po
posljednji put molila Boga da vrijeme stane, na onom njihovom malom grebenu da ostanu zauvijek........ ali nije stalo....

Teška je tuga.. teška je bol... Kada srce se lomi... život nije lak...ali od
svega najteži je.. RASTANAK!!


...

Od toga dana prošla je gotovo cijela godina...ona tuga , ona bol, sada je samo sjećanje...a one suze postale su legenda na onom malom kamenom grebenu na moru...

Sada njih dvoje ne može ništa rastaviti, a njihova ljubav je jača nego ikada!

To je dokaz i pouka svima da samo najveća, najjača i ona prava ljubav....ako je prava..pobjeđuje sve prepreke i nema joj granica ... ... .... ... oni su to znali...



Drži me za ruku, vodi me bilo kuda... ne puštaj me nikada...sa tobom ću
svuda...!

Neostvarena zelja



On je ozbiljan stariji covek, ima cetrdeset i nesto godina,imao je
mnogo razocaranja i padova u zivotu, ali jos uvijek se nada da ce mu se
jednom ostvariti zelja da ode iz Bosne u Kanadu.

Mnogo puta se razocarao, propali su mu planovi ali nikada se nije prestao nadati.

Jednom je na internetu upoznao jednu zenu koja je zivjela u Kanadi.
Pricao je sa njom svaki dan preko interneta i pokusavao da je bolje
upozna. Oboje su imali preveliko zivotno iskustvo, nisu vise imali
snage ni volje za neke glupe veze za koje su znali da nemaju
buducnosti. Oboje su trazili ozbiljnu osobu, sa slicnim interesima,
zeljama, snovima, jer su oboje bili usamljeni i dosadio im je zivot
koji su do sada imali.

On se zove Miro, ima posao u jednoj Internet igraonici, koji je i vise
nego los, njega je srce vuklo u Kanadu, daleko odavde, u sasvim novu
kulturu sa drugim standardom zivota. Nekako kao da nije pripadao tom
tipu ljudi, kao da to radi samo zato da bi zaradio za zivot da bi imao
od cega zivjeti, ali u dubini duse on nije pripadao ovdje. On je
uredan, pedantan, prijatan, ima je bogat rjecnik i moze sa sa njime
razgovarati o puno zanimljivih stvari … a najvise o Kanadi. I nije bio
tip osobe koja bi izgledala kao da je osudjena da radi u nekoj Internet
igraonici cjeli zivot, bez neke svjetle buducnosti. Voli citati knjige,
tezi vecem obrazovanju i standardu, a sve to mu je nedostizno u
uvijetima u kojima zivi i radi. Dolazi biciklom na posao, brine se da
igraonica bude koliko-toliko uredna i cista, mada i sam zna da je pored
onoliko ljudi koji se ne pridrzavaju nekih moralnih sitnica to gotovo
nemoguce.

Zivotna zelja mu je da se odseli iz Bosne i ode zivjeti u Kanadu ili Australiju.

Poceo se sve vise nadati da ce uspjeti tamo i otici od onda kada je
upoznao nju preko interneta. Ona je bila ozbiljna, starija, usamljena
zena i dobro bi joj dosao netko kao sto je on. Svaki dan se cuo sa njom
na internetu dok je trajala njegova smjena, pruzila mu se mogucnost da otputuje kod nje, da sredi drzavljanstvo i pocne zivot ispocetka.
Osjecao je da se njegov san polako ostvaruje, sve do onog dana dok
nije sve palo u vodu…

Taj dan trebao je raditi nocnu smjenu, cijeli dan nije bio u
igraonici, dosao bi tek navece. U igraonici je tada radio netko drugi,a
i bilo je mnogo djece koja su dolazila i igraonica je bila puna ljudi.
A jedna grupica ljudi se odlucila malo nasaliti sa njim, nasli su chat
na kojem se on sa njom dopisivao, nasli su njihove logove i saznali
njeno ime. Poceli su pricati sa njom o Miri, o njemu su pricali sve
najgore, kako ima zenu, kako je laze, kako je bio u zatvoru,na robiji
nedavno, i jos mnogo lazi. Ona se razocarala i otisla sa interneta.
Kada je Miro dosao i kada mu je ona to sve rekla i otisla, srce mu se
slomilo, sve njegove zelje su potonule skupa sa onim snom da ode u
Kanadu. Bio je nesretan, razocaran, pokusavao joj je objasniti kako
nista od toga nije istina, kako joj nikada nebi lagao, no ona mu
nazalost nije vjerovala.

Da ste vidjeli samo iskrice u njegovim ocima dok je pricao o Kanadi, o
njenim ljepotama, o ljudima i kulturi i zavidnom standardu, navikama i
obicajima i svemu onome o cemu je sanjao. Ne moze se rjecima opisati koliko je to dobar i drag covjek. Svima voli pomoci, sve savjetuje kako god moze i svima zeli sve najbolje. I mnogi se pitamo otkud toliko optimizma u covjeku koji je bio razocaran toliko puta.

Jos i sada Miro sanja o Kanadi, i njegove oci sjaje kada prica o njoj,
jos se uvijek nada i nije izgubio vjeru i nadu da ce jednom tamo otici,
i da ce se njegova velika zelja napokon ostvariti.

Svi smo uz njega,svi mu od srca zelimo da ode tamo, da mu se zelja
ostvari, da nadje srecu tamo gdje ga srce vuce toliko godina i da
napokon bude srecan…jer on to zasluzuje !!!


Sretno Miro!