Proslost...koja boli

Moj život

Moj život je kao flaša bez dna,
samo padam i padam,pa se probudim iz sna.
A kad se probudim shvatim da nije san nego java
tad shvatim da je život tuga i bol- jednostavno strava.

Al` ipak ponekad dođu lijepi dani sreće
zanosim se misleći da nikada proći neće,
al nespremnu me uhvati stvarnost
i pokvari mi svu sreću i radost.

Opet u depresiju tešku nesretna padam,
boljem, sretnijem životu uzalud se nadam.
Bol me ubija,udara u srce i dušu
a vjetrovi tuge bespomoćno prolaze i pušu..

Za sreću dosta je ponekad i malo,
a to malo je nekima premalo da bi im bilo do ičega stalo.
A ja patim i tugujem,vesele me male stvari,
a život mi opet sve to uništava i kvari.

Da mi je na trenutak pobjeći iz realnog života
pobjeći na drugi svijet gdje je ljubav i ljepota,
biti napokon sretna, uživati u svemu...
ali to je nemoguće... evo i suze krenu...

Ali kada bolje razmislim želim samo jednu stvar,
želim samo njega zagrliti na sekundu bar.
Al` on je daleko i nema ga tu,
još jedna crna rupa i mom prokletom snu...

Al` molit ću Boga da mi ga što prije dovede,
da on svojim očima tugu rastjera i odvede.
Da me samo zagrli i da mi ljubavi malo,
samo to sada želim, jedino do toga mi je stalo.

Strpljivo čekam, nije mi uopće lako
mada znam da mogu uspjeti jedino tako.
Sanjam o sreći, dosta mi je svega,
ali vodim borbu sa životom,i ne odustajem samo zbog
...Njega...

Možda

Možda, kada se na zemlju spustiš
i kada pogledaš svijet oko sebe,
možda, kada koju suzu pustiš
i prestaneš da voliš samo sebe.

Možda kad tvoj pogled dobije neki smisao,
i izgubi tu mračnu prazninu,
možda kad prestaneš živjeti samo da bi disao,
već da bi upoznao ljubav, toplotu i blizinu.

Možda, ako mi posvetiš pažnje bar malo,
jer čovjek mišljenje mijenja
možda, ako mi pokažeš da ti je stalo
i učiniš da zaboravim na sva ona razočarenja,

Možda ćeš i ti voljeti malo,
i tek tada će ti biti jasno,
možda ćeš jednog dana shvatiti,
da voljeti nije lako
jer i ako se zaljubiš u mene,
bit će ti kasno.

Možda ćeš tek tad upoznati bol,
i shvatiti da i ti voljeti umiješ,
možda ću ti i tada priznati da te …
Ma ti ionako ništa od ovoga
...ne razumiješ.

BOL

Na klupi u parku sjedim sama,
Dok se polako spušta tama,
Pahuljica mala igra se i vije,
U dnu duše moja se bol krije.

Taj topli pogled, oči plave,
Koje polako gube sjaj,
Polako kiša pada na mene
al uzalud, sad je svemu kraj.

Kraj

Oči su vlažne, usne su vrele
Stao je život, stalo je vrijeme.

Kraj je pred nama sada je jasno,
za bilo što drugo sada je kasno.

Na obrazu suze vjetar ih suši,
i sada je bol svuda u duši.

Srce se kida, lagano se steže,
A nas dvoje samo uspomena veže.

Lutam ulicom
Koju već grli tama
Gledam očima tužnim
Ponovo Sam Sama.
Tvoje Ime šapućem,
dok lutam u ovoj noći,
a netko kao da govori:
„Ne čekaj ga, daleko je,
neće doći…“