Kyoto Imperial Palace 1
Unutrašnje uređenje je takođe jednostavno i u punom skladu sa tradicionalnim japanskim uređenjem enterijera, pa tako u prostorijama nema nikakvog namještaja, samo su prisutni zidovi sa kliznim vratima, plafon i pod. Plafoni su ukrašeni nekim ornamentima, ali se sve doima jednostavnim. Na nekim od zidova su oslikani različiti motivi, uglavnom priroda, cvijeće i životinje, ali se sve to doima veoma skladnim i jednostavnim jer su boje blage i nimalo nisu napadne - ni nalik npr Sikstinskoj kapeli ili šarenim slikarijama tavanica i zidova evropskih katedrala i zamkova. Podovi su prekriveni tatamijima. Već sam to govorio, ali nije na odmet da ponovim: tatami je naziv za prostirku od trstike tačno određenog oblika.
Unutra nema nikakvog namještaja budući da su svi, i car, i šogun, i svi njihovi ministri, članovi porodice, plemići i posluga sjedili na podu, jeli sa poda, spavali na podu. Za pisanje i jelo ispred sebe su postavljali niske stoliće (koji su veoma slični bosanskim muslimanskim sinijama samo što su četvrtastog oblika) dok bi oni sjedili na koljenima.
Unutar dvoraca se oduvijek hodalo bez obuće, a i danas je, naravno, tako, pa su svi posjetitelji prilikom ulaska obavezni izuti svoju obuću.
Koliko samo jednostavnosti i skromnosti, i koliko samo sličnosti sa islamskom arhitekturom i muslimanskim tradicionalnim uređenjem životnog prostora.
Doduše, nisam primijetio da imaju banjice poput islamskih i ne znam kako je u tim kompleksima bilo riješeno pitanje toaleta, ali s obzirom na visoku kulturu čistoće u japanskoj tradiciji (o čemu sam već govorio), nema nimalo sumnje u to da je i pitanje toaleta riješeno na valjan način.
Posebno je interesantno da unutra nije bilo grijanja, čak su zimi, kada je inače veoma hladno, otvarali prozore u želji da budu u skladu sa prirodom - željeli su da posmatraju snijeg kako pada i trpjeli hladnoću da bi doživjeli zimu onakvom kakva jeste i bili u skladu s njom. Vjerovatno su imali logiku: zima je takva, ona je hladna pa i oni trebaju osjetiti hladnoću da bi bili u skladu sa njom.
Tradicionalna japanska ljubav i poštovanje prema prirodi, kao i njihova želja da žive u skladu sa njom da se vidjeti i u materijalima od kojih su ovi dvorci sagrađeni. Kako već rekoh preovladava drvo, a tu su još kamen, ćerpić, trstika i kreč – sve prirodni materijali koji pogoduju tjelesnom zdravlju, a duši ambijent čine prirodnijim i toplijim. Kada se objekti sruše, oni se, zbog prirodnih materijala, lahko i bezbolno apsorbuju u prirodu.
Zbog ovakvih materijala u ovim kompleksima preovladavaju tamnosmeđa boja drvenih krovova i podova, te bijela boja okrečenih zidova. A, između su parkovi koji su pretežno u zelenoj boji.
Već sam govorio o meni jako čudnom odsustvu šarenog cvijeća u Tokiju, a isto sam mogao primijetiti i u Kjotu. Zamišljao sam znamenite carske vrtove (Imperial Gardens) u kompleksu carske palate u Kjotu kao šareni mozaik najrazličitijih boja cvjetova u kombinacijama sa zelenom bojom travnjaka i modrom bojom vode. Ali, iako nam nije bilo dopušteno šetati kroz te famozne carske vrtove (već smo ih samo mogli sa jednog mjesta promatrati), ipak sam primijetio da je sve uglavnom zeleno i bez šarenog cvijeća. Vodiči su nam govorili kako je ogroman broj trešnjinog drveća posađen u tim parkovima, što u sezoni cvijetanja daje impresivnu sliku kombinacije behara u nijansama crvene i roza boje sa zelenilom.
Kyoto Imperial Palace 2
I pored izražene skromnosti i jednostavnosti u kompleksima šogunove i carske palate u Kjotu, dvije su stvari veoma karakteristične i one se sigurno mogu uključiti u kategorije ekskluziviteta i dragocijenosti.
Prva je krov zgrada u carskoj palati (najvjerovatnije je isti slučaj i u šogunovu dvoru, ali to nisam uspio pouzdano da utvrdim). Krov je izrađen od ogromnog broja tankih listova nekog specijalnog drveta koje raste u Japanu (na žalost zaboravio sam mu ime) koji se lijepe sve jedan preko drugoga. Drvo raste veoma sporo i ograničen je broj stabala koji postoje. Isto tako, malo je znanih i vještih majstora koji to mogu napraviti. Uglavnom, da bi se tako pokrile sve zgrade u jednom kompleksu palate treba oko 30 godina.
Druga stvar je veoma interesantna - riječ je o tzv Pjevajućem podu ili Podu slavuja (Nightingale Floor) u dvorcu šoguna. U prvom dijelu dvorca je bio prostor gdje su se smještali svi oni koji bi išli u posjetu šogunu i tamo čekali audijenciju u njegovim prostorijama. Svi podovi u tom dijelu dvorca, naročito oni koji odatle vode u šogunove prostorije, izrađeni su u stilu poda slavuja. Riječ je o tome da je sa donje strane dasaka poda na poseban način gusto okačen i raspoređen ogroman broj posebnih oblika sačinjenih od, čini mi se, drveta, školjki i noktiju (vjerovatno od kandži nekih životinja). Moguće je da ima i metalnih oblika, ali ne bih rekao. Svi ti oblici vise sa donje strane poda i čim neko hoda po njemu pritisak stopala izaziva gibanje tih visećih oblika i njihovo sudaranje što stvara zvuk koji, kako Japanci kažu, podsjeća na pjevanje slavuja (zato i takav naziv ovim podovima). Ali, meni lično to liči na zvuk koji stvaraju one viseće metalne cjevčice različitih dužina koje udaraju jedna o drugu kada se pokrenu. Uglavnom, čim neko hoda po tom podu (rekli su da je pod toliko osjetljiv da reaguje čak i kad mačka hoda po njegovoj površini), stvara se veoma jasan zvuk koji je bio upozorenje za šoguna i njegove tjelohranitelje da se neko nalazi unutra i da se približava šogunovim prostorijama.
ShogunPalace
Pjevajući pod je, dakle, izrađen iz sigurnosnih razloga. Svi posjetioci su bili obavezni u posebnoj prostoriji ostaviti svo svoje ''teško naoružanje'' (koplja, duge mačeve, lukove i strijele) prije nego li uđu kod šoguna, a sa sobom bi mogli nositi samo kratke mačeve. Isto tako, morali bi obući specijalne haljine tako skrojene da im omogućavaju samo male i lagane pokrete. Nisu se dakle mogli brzo kretati u njima, a šogun je bio ''normalno'' obučen tako da se on mogao brzo kretati. Ovo je sve bilo uređeno tako radi sigurnosti šoguna. Kad bi mu došli neki posjetioci, oni bi morali biti u donjem dijelu prostorije dok bi šogun sam sjedio na malo uzdignutijem gornjem dijelu. Između njih je uvijek morao biti prazan prostor tako da je uvijek bila značajna razdaljina između šoguna i njegovih posjetitelja. Ako bi ga neko od njih pokušao napasti svojim kratkim mačem, kojeg je jedino (vjerovatno iz razloga časti) smio uza se imati, u haljini koja mu je sputavala noge nikako nebi mogao brzo prići šogunu, koji se opet mogao normalno kretati i tako se efikasno odbraniti od napada. Pored šoguna je uvijek sjedio dječak, posilni što bi mi rekli, koji je čuvao šogunov mač, tako da ga je on uvijek mogao dobiti ustreba li mu. U stvari, veoma rijetko bi ga trebao upotrebiti, jer su u susjednoj prostoriji, odvojenoj samo tankim klizećim vratima, uvijek bili šogunovi tjelohranitelji koji bi brzo utrčali unutra čim bi šogun pljesnuo rukama. Koliko li su samo pazili na šoguna i njegovu bezbjednost.
Unutar šogunovih privatnih prostorija, gdje je bio i ''harem'' za njegove brojne žene i konkubine nema pjevajućeg poda, ali je zato ovaj prostor bio odijeljen i dobro čuvan. I tu je sve skromno i jednostavno. Prostorije uopće nisu velike, tako je npr ona prostorija za audijenciju iz tri djela (za šoguna, za posjetitelje i prazan prostor između) po mojoj procjeni dugačka svega nekih 20-25 m, a široka nekih 8-10 m. Sve je dakle u tonu skromnosti i jednostavnosti.
Osim ove dvije palate obišli smo i zlatni budistički hram. Riječ je u stvari o ljetnikovcu jednog od mladih prinčeva koji je izgrađen unutar jednog ne malog, ali ne i isuviše velikog, parka. Park je organiziran u veći donji dio sa jednim jezerom u sredini i u gornji manji dio gdje takođe ima malo jezerce i neki mali vodopadi i šuma. Inače u ovom kompleksu ima dosta drveća, čak i jedna šumica bambusovog drveta. Svuda se čuje cvrkut ptica i žuborenje vode, što stvara prelijepi osjećaj idile. Na jednom malom poluostrvu unutar donjeg većeg jezera bila je izgrađena mala zgrada ljetnikovca za tog princa. Kad je on umro, po njegovom testamentu kako rekoše, ta zgrada i taj prostor je organiziran kao budistički hram. Zgrada, inače sagrađena od drveta, je sva obložena zlatom. Ova zlatna zgrada hrama je nevelika - možda nekih 80 m2 površine u prizemlju a dva sprata iznad još su manja.
U prizemnoj prostoriji je na svečano uređenom mjestu postavljen kip Sidarte Gautame poznatijeg kao Buda, čovjeka koji je svakako ostavio svoj trag u duhovnoj tradiciji čovječanstva, ali je vjera i tradicija koja se za njega veže (da li i koliko pod uticajem Bude lično ili njegovih kasnijih sljedbenika – to dragi Allah najbolje zna) poprimila idolopoklonički karakter. U tom smislu je i u ovom budističkom hramu, kao i u svakom drugom iz okrilja te tradicije, Budin kip objekat prema kojem sljedbenici ove vjere upućuju svoje molbe i otvoreno mu se klanjaju. Jak i težak duhovni osjećaj mnogoboštva i idolopoklonstva koji svaka upućena monoteistička duša može osjetiti unutar ovoga kompleksa, dobiva svoju dramatičnu ''ovjeru'' kad vam vodiči kažu da u gornjem dijelu parka ima i jedan manji hram posvećen ''bogu vatre'', neuzubillah.
Svakome ko svjedoči i slijedi Tevrat, Zebur, Indžil (istinite Božije Knjige koje su danas u originalu izgubljene, a njihove dijelove, izmiješane sa rezultantama ljudskog intervencionizma unutar svetoga teksta, nalazimo u Tori, Psalmima i Evanđeljima) i Kur'an, sasvim je jasno da mnogoboštvo i idolopoklonstvo kod dragoga Boga, Živog, Jednog osim Koga drugoga boga nema, predstavljaju izuzetno težak grijeh, jedini za kojeg je rečeno da nikome, ko njime opterećen umre, neće biti oprošten. Odatle se svaki iskreni monoteist, bio on musliman, kršćanin ili židov, nikako ne može osjećati sretnim i opuštenim, niti izbjeći osjećaj duhovne tegobe, na mjestima gdje se neko drugi, mimo dragoga Boga, obožava, ili Mu se smatra ravnim.
Odmah po ulasku u autobus vodiči su nam podijelili turističke brošure u kojima je bio i nekakav papir napisan japanskim slovima. Bogu dragome hvala, taj mi se papir učinio sumnjivim, pa sam ga se krišom (kako ne bih povrijedio osjećaje naših ljubaznih domaćina) oslobodio. Kasnije nam je žena koja je bila naš vodič objasnila da je taj papir neka vrsta amuleta kojim razna božanstva ''štite'' od raznih stvari, za zdravlje djece, da ne bude saobraćajne nesreće, da studenti polažu ispite itd, neuzubillah!
S obzirom na svu veličinu opasnosti od širka (idolopoklonstva, mnogoboštva, tj. pridruživanja dragome Bogu nekoga kao boga uz Njega), zaista nije pretjerano u ovome prepoznati veliku opasnost, zato što čovjek posjeti egzotično mjesto opčaran vanjskom ljepotom i u želji da sazna nešto novo i stekne novo iskustvo, a dobije nešto što bi se čak moglo nazvati i duhovnom minom. Nekome se ovo vezivanje ''bezazlenog papirića za sreću'' sa ubistvenom granatom u duhovnom smislu, može učiniti pretjeranim, ali svi oni koji su upućeni u istinsku vjeru koju je dragi Bog objavio ljudima, svjesni su da za čovjeka, onoga koji neće ništa da o toj vjeri nauči niti da razmisli, ovo, zaista bez pretjerivanja rečeno, može, ne dao dragi Bog, biti neka vrsta karte za (pakao).
Tegobni duhovni osjećaj mnogoboštva i idolopoklonstva, moguće je, na žalost, osjetiti svuda u Japanu, ali je on čini se u Kjotu naročito izražen zato što je ovaj grad njihova stara prijestonica i tradicionalni duhovni centar. U tom smislu Kjoto je krcat mnogim šinto i budističkim hramovima, a i općeprisutna je praksa odlaska u te hramove gdje se raznim božanstvima upućuju svakovrsne molbe. Tako npr u Kjotu ima hram ''boga znanja'' i neki studenti tu dolaze da se klanjaju, neuzubillah, kako bi položili ispite. Naši vodiči su nam rekli kako su u jedan drugi hram, valjda ''boga pobjede'', za vrijeme svjetskog prvenstva u fudbalu koje je održano u Južnoj Koreji i Japanu 2002. godine, neki fudbaleri dolazili da se tu klanjaju u nadi da će njihova reprezentacija pobijediti. Neuzubillah!
Prema tome, mišljenja sam da svaki čovjek koji svoju dušu želi odgajati u duhu čistoga monoteizma, prilikom posjete Japanu i drugim zemljama slične duhovne tradicije mora biti oprezan i voditi računa o tome da u toj sredini ima mnogo mnogobožačkih hramova čije mu posjećivanje, po mome ubjeđenju, nimalo nije preporučeno – naprotiv, a moguće ih je prepoznati po karakterističnom obliku ulazne kapije koja se može vidjeti na sljedećoj fotografiji:
Moja malenkost se trudila da izbjegava ulazak u bilo kakve prostore u koje se ulazi kroz kapije ovakvog izgleda.
Prilikom noćenja u hotelu u Kjotu gdje su nam svima u sobama ostavili tradicionalnu japansku spavaćicu. Razmišljajući kako mnoge stvari iz tradicije Japana mogu imati izvjesne simboličke veze sa mnogoboštvom, pomislio sam da nije možda takav slučaj i sa ovom karakterističnom haljinom za spavanje, koja veoma liči na kimono. Isto tako, ako se dobro sjećam, na njoj su bili neki nerazumljivi simboli i natpisi na japanskom. Iz svih ovih razloga sam se, u želji da izbjegnem imitiranje Japanaca i da izbjegnem mogućnost spavanja u odjeći na kojoj je možda ispisano veličanje nekog njihovog božanstva, odlučio da to ne oblačim na sebe. Da li je i ovo primjer duhovne mine kao sa onim amuletom, ne znam, ali oprez nikad nije na odmet.
Postojanje određenih elemenata izražene mnogobožačke tradicije u Japanu i drugim dalekoistočnim zemljama koji za čovjeka monoteistu mogu da predstavljaju opasnost duhovne prirode (zato sam ih simbolički i nazvao duhovnim minama) treba samo da ga pobude na nužnu opreznost, a ne da ga sasvim odvrate od posjeta ovim zemljama, jer i tamo, kao i drugdje, sve stvoreno na svoj način slavi i veliča Boga jednoga.
Zanimljivo putovanje i utisci, ko ima novaca imao bi sta videti i doziveti. Jedna stara i velika kultura, tradicija koje se postuje i nastavlja. Mozda bi imali sta nauciti od njih sto se tice postovanja tradicije.
Sub Apr 07, 2007 5:51 pm